... lišće u sadašnjem Vukovaru drukčije treperi ... Vuka je pritajena, Dunav teče tiše, još tiše, kao da se zaustavio, kao da stoji... Noć je osamljena poput udovice uronule u uspomene... Vukovar se naučio biti tih, nezamjetan, ponosit u svojoj oronuloj, do kostura ogoljeloj boli i uspomeni... i koliko god se nekome činilo da ozdravlja, uspravlja se, raste i obnavlja se, Vukovar još ne živi... kao da je zastao biti Vukovar...
Što se toga 18. studenoga dogodilo Vukovaru? Tko je predao grad "jugoslavenskoj narodnoj armiji" i četnicima? Zapisa o tome je na stotine tisuća stranica. Što je istina o Vukovaru? Nitko točno ne zna. Zna se kako je grad s tridesetak tisuća stanovnika branilo jedva 1800 branitelja, nestalih je više od tisuću, odvedenih iz bolnice 261... Mnogima se još i danas nezna sudbima. O hrvatskoj Hirošimi ili Guernici, kako se od tada zove ovaj simbol ratnih stradanja, nitko ne govori bez emocija. Majke nestalih i poginulih, zarobljenici, prognanici, svatko ima svoju ispovijed i ne zna se čija je sudbina strašnija. Zna se da je rat u Vukovaru počeo 24. kolovoza 1991. i trajao sve do polovice studenoga, i da je stotinu i dva dana Vukovar živio pod zemljom, u podrumima, bez struje, vode, i lijekova. Opirao se tri mjeseca nadiranju elitne gardijske divizije s tri oklopne brigade i oko 4000 ljudi i 360 tenkova... Danas - Vukovar se polako diže iz mrtvih, kuće su obnavljene, ljudi su se uglavnom vratili. Istina je, ništa više nije kao nekada. Ali, oni koji su pognutih glava ispraćeni četničkim pjesmama, prognani iz grada, vratili su se i još se vraćaju. I potvrđuju da je legendarni vukovarski novinar Siniša Glavaševic bio u pravu kad im je na odlasku u progonstvo, prije nego li su ga krvnici mučki ubili, poručio: "A Grad? Za nj se ne brinite. On je svo vrijeme bio u vama, samo skriven, da ga krvnik ne nade. Grad - to ste vi"!
Vežu me ove misli o Vukovaru dok mu se približavamo dok o njemu nosimo priču u svome srcu. Rankovljani izlaze na gradsko groblje i u tišini prilazimo spomeniku , vječnoj vatri, zastajemo u molitvi za umrle koju predvodi don Jure, mi odgovaramo . Upiremo pogled u bijele križeve što prekriše ovu dolinu. Kažu da ih je oko 1800 . Da toliko ubijenih građana jednog grada. Ubijenih da bi neprijatelji njihovi ukrali jedan grad, ukrali slobodu jednog grada. Možemo li bez uzbuđenja, bez osjećaja stajati na ovom svetom hrvatskom mjestu, gdje je ubijeno poslije Križnog puta najviše Hrvata. Malo dalje odlazimo na Ovčaru – farmu i klaonicu svinja. Ali je tih dana u studenom 1991.godine bila klaonica za ljude. Za one koji su Hrvati bili. To im je bila jedina krivica ali i usud da su se tu našli. Blažena Djevice Marijo, koju naš narod časti i kao Kraljicu Hrvata - vrati nam poljuljano domoljublje, vrati nam onaj naš hrvatski i katolički zanos da možemo Tebe častiti i slaviti poslije svih patnji i brodoloma.Ti si nam bila i ostala naša nada za buduća vremena u koja polažemo sve naše snage ali uz Tvoju pomoć i pomoć Tvoga Sina Isusa Krista. I ovo naše hodočašće iz Rankovića do Vukovara imalo je taj cilj i smisao. Biti bliže Tebi Blažena Djevice kako bi u buduće naš narod spasila od kuge, glada i rata , a našim potomcima osigurala sretan i miran život. Naš je autobus opet ukrašen najlijepšom pričom - Gospinom krunicom. Ostavio je slavonsku ravnicu i prešao u Bosnu ponosnu na putu uz zaziv Gospodnji, sretno nas doveo kući.
Vežu me ove misli o Vukovaru dok mu se približavamo dok o njemu nosimo priču u svome srcu. Rankovljani izlaze na gradsko groblje i u tišini prilazimo spomeniku , vječnoj vatri, zastajemo u molitvi za umrle koju predvodi don Jure, mi odgovaramo . Upiremo pogled u bijele križeve što prekriše ovu dolinu. Kažu da ih je oko 1800 . Da toliko ubijenih građana jednog grada. Ubijenih da bi neprijatelji njihovi ukrali jedan grad, ukrali slobodu jednog grada. Možemo li bez uzbuđenja, bez osjećaja stajati na ovom svetom hrvatskom mjestu, gdje je ubijeno poslije Križnog puta najviše Hrvata. Malo dalje odlazimo na Ovčaru – farmu i klaonicu svinja. Ali je tih dana u studenom 1991.godine bila klaonica za ljude. Za one koji su Hrvati bili. To im je bila jedina krivica ali i usud da su se tu našli. Blažena Djevice Marijo, koju naš narod časti i kao Kraljicu Hrvata - vrati nam poljuljano domoljublje, vrati nam onaj naš hrvatski i katolički zanos da možemo Tebe častiti i slaviti poslije svih patnji i brodoloma.Ti si nam bila i ostala naša nada za buduća vremena u koja polažemo sve naše snage ali uz Tvoju pomoć i pomoć Tvoga Sina Isusa Krista. I ovo naše hodočašće iz Rankovića do Vukovara imalo je taj cilj i smisao. Biti bliže Tebi Blažena Djevice kako bi u buduće naš narod spasila od kuge, glada i rata , a našim potomcima osigurala sretan i miran život. Naš je autobus opet ukrašen najlijepšom pričom - Gospinom krunicom. Ostavio je slavonsku ravnicu i prešao u Bosnu ponosnu na putu uz zaziv Gospodnji, sretno nas doveo kući.
**************************************************************************
OVČARA - VUKOVAR
U Republici Hrvatskoj, u istočnoj Slavoniji, pet kilometara jugoistočno od Vukovara nalazi se poljoprivredno dobro (farma) Ovčara, radna jedinica kombinata Vupik, koji se bavi ratarstvom i tovom svinja. Na dobru su skladišta (hangari) s velikim metalnim kliznim vratima za poljodjelske strojeve i oruđa, na kojima su i mala vrata za ljude. To je bilo idealno za stražarski nadzor nad zatočenicima. Srpski agresori su ta skladišta pretvorili u koncentracijski logor za osobe nesrpskoga podrijetla, zarobljene na području Vukovara. U logoru su razulareni i pijani, uniformirani pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA) i paravojnih, četničkih skupina, pod zapovjedništvom "oficira" JNA (M. Mrkšić, V Šljivančanin, M. Radići drugi) premlaćivali vukovarske zatočenike policama za bejzbol, motkama, lancima, kundacima i drugim predmetima. I gradonačelnik Vukovara, Srbin S. Dokmanović tukao je svoje sugrađane. Zlostavljanju su pod legla četiri zatočenika u samim skladištima (Kemo, Damjan, Željko i Siniša), a ostali zatočenici su u skupinama od 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene otprilike oko 900 metara od puta Ovčara - Grabovo. Tu su 20. studenoga 1991. ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. Žrtve su bile uglavnom ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice. U rujnu i listopadu 1996. iz grobnice je ekshumirano 200 tijela (do srpnja 2006. identificirane su 192 osobe, ubijene u dobi od 16 do 72 godine).
U agresiji na Vukovar 1991. godine, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1739 osoba. Procesom ekshumacija, u Vukovarsko-srijemskoj županiji pronađene su 52 masovne i više stotina pojedinačnih grobnica iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 1970 žrtava (identificirani su posmrtni ostaci 1693 osobe). Pri Upravi za zatočene i nestale još se vodi postupak traženja za 500 osoba s područja Vukovarsko-srijemske županije, od kojih su 354 osobe nestale i nasilno odvedene iz Vukovara. Uz to, najmanje 2796 osoba zarobljenih 1991. godine na području Vukovara jugovojska je odvela i zatočila u srpskim logorima i zatvorima u Negoslavcima, Starim Jankovcima, te Vojvodini i Srbiji (u Šidu. Sremskoj Mitrovici, Rumi, Novom Sadu, Stajićevu, Begejcima ... ).
(Izvor podataka: Privremena evidencija Uprave za zotočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, veljača 2006.)
Izdavač i autor: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata:
Urednik: Danijel Rehak, HDLSKL
U Republici Hrvatskoj, u istočnoj Slavoniji, pet kilometara jugoistočno od Vukovara nalazi se poljoprivredno dobro (farma) Ovčara, radna jedinica kombinata Vupik, koji se bavi ratarstvom i tovom svinja. Na dobru su skladišta (hangari) s velikim metalnim kliznim vratima za poljodjelske strojeve i oruđa, na kojima su i mala vrata za ljude. To je bilo idealno za stražarski nadzor nad zatočenicima. Srpski agresori su ta skladišta pretvorili u koncentracijski logor za osobe nesrpskoga podrijetla, zarobljene na području Vukovara. U logoru su razulareni i pijani, uniformirani pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA) i paravojnih, četničkih skupina, pod zapovjedništvom "oficira" JNA (M. Mrkšić, V Šljivančanin, M. Radići drugi) premlaćivali vukovarske zatočenike policama za bejzbol, motkama, lancima, kundacima i drugim predmetima. I gradonačelnik Vukovara, Srbin S. Dokmanović tukao je svoje sugrađane. Zlostavljanju su pod legla četiri zatočenika u samim skladištima (Kemo, Damjan, Željko i Siniša), a ostali zatočenici su u skupinama od 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene otprilike oko 900 metara od puta Ovčara - Grabovo. Tu su 20. studenoga 1991. ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. Žrtve su bile uglavnom ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice. U rujnu i listopadu 1996. iz grobnice je ekshumirano 200 tijela (do srpnja 2006. identificirane su 192 osobe, ubijene u dobi od 16 do 72 godine).
U agresiji na Vukovar 1991. godine, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1739 osoba. Procesom ekshumacija, u Vukovarsko-srijemskoj županiji pronađene su 52 masovne i više stotina pojedinačnih grobnica iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 1970 žrtava (identificirani su posmrtni ostaci 1693 osobe). Pri Upravi za zatočene i nestale još se vodi postupak traženja za 500 osoba s područja Vukovarsko-srijemske županije, od kojih su 354 osobe nestale i nasilno odvedene iz Vukovara. Uz to, najmanje 2796 osoba zarobljenih 1991. godine na području Vukovara jugovojska je odvela i zatočila u srpskim logorima i zatvorima u Negoslavcima, Starim Jankovcima, te Vojvodini i Srbiji (u Šidu. Sremskoj Mitrovici, Rumi, Novom Sadu, Stajićevu, Begejcima ... ).
(Izvor podataka: Privremena evidencija Uprave za zotočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, veljača 2006.)
Izdavač i autor: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata:
Urednik: Danijel Rehak, HDLSKL
