Katolička zemlja

Uvijek u nama ima neki naš kutak u koji ne bismo htjeli ni sam Bog da ude. Uvijek ima nečega u nama što bismo htjeli da bude samo naše. Ako to bude produhovljeno, onda je promijenjeno, onda to više nije intimno samo naše. Onda to postaje zajedničko, jer za dušu i duhovno nema okova prostora ni vremena.

Danas se naveliko viče u Hrvatskoj kako Katolička Crkva i vjera ne bi smjele biti prisutne svagdje, kako im nije mjesto u politici (gdje bi se htjeli stvarati zakoni protiv kojih bi Crkva i vjera katolička svakako mogle nešto reći), kako im nije mjesto u gospodarstvu (da bi bogatiji bez grižnje savjesti mogli gutati siromašne), kako im nije mjesto u zdravstvu (da bi se nesmetano mogla ubijati nerođena djeca).

Bojimo se da ne bi Hrvatska postala katolička, produhovljena (toliko smo govorili o duhovnoj obnovi Hrvatske), jer bi nam i politika i gospodarstvo i zdravstvo morali biti po Božju, a ne po našu.

Ne možete stjerati dušu u crkvenu klupu i sobno klecalo. Ne možete joj ne dozvoliti da ude u politiku, gospodarstvo, zdravstvo. Ne možete joj ne dozvoliti da ude upravo tamo gdje mislite da joj nije mjesto. Ona želi upravo tamo gdje još nije bila. Tamo želi zaživjeti i pustiti korijenje.

Ona se neće crvenjeti zbog vaše golotinje, nego će, priznajte, vama biti neugodno pred njom. Jer i kad bude šutjela, njezina će šutnja raskrinkavati vaše tamne čine kao što je Isusova šutnja raskrinkavala, sve jednog po jednog, farizeje koji su, prema Zakonu, htjeli kamenovati ženu otkrivenu u preljubu. Isusova šutnja im je otkrila preljub i u njima samima. Šteta što su otišli i ostavili same Isusa i preljubnicu. Zacijelo bi Isus i njih otpustio kako je otpustio nju: »Idi i odsada više nemoj griješiti« (Iv 8, 11).

Kad Isus otpusti, to je sasvim drugačije nego kad otiđemo sami od njega. Pokunjene glave...

Duša, kad ude u našu politiku, gospodarstvo, zdravstvo i sva ostala područja života, ne ulazi zato da nas raskrinka, nego da rasvijetli sve naše prostore. Da nigdje ne bude tame. Jer gdje je tama, tamo nema duše. Gdje je duša, tamo nema tame.

Milan Špehar

Križ je Ljubav

Godine 312 pred samu bitku kod Mulvijeva mosta, rimskom Caru
Konstantinu, prema legendi, ukazao se križ s natpisom - In hoc signo vinces! (U ovom znaku pobjeđuješ). Car je odmah naredio da svi vojnici na svoje štitove stave znak križa. U tom znaku je hametice porazio vojsku uzurpatora Maxencia. To je bio uvod u Milanski edikt kojim je po prvi put kršćanstvo izjednačeno sa drugim religijama u Rimskom Carstvu, ili jasnije kazano - kršćanstvo dobilo slobodu javnog djelovanja. U svakom slučaju riječ je o jednom od prijelomnih trenutaka u povijesti kršćanstva. Od tog momenta križ je pobjedonosno postao javni znak i simbol koji predstavlja misterij Krista.

Križ nikako nije ideološki znak ili simbol, on je mnogo, mnogo više -
križ je simbol misterija žrtvovanja za ljubav čovjeka, misterij
Krista. Političke simbole na javna mjesta postavljaju političke
pristaše, a skidaju ih politički protivnici. Sa križem je situacija
posve drugačija. Križ postavlja Ljubav, a skida ga Mržnja - želi ga
Dobro, a ruši ga Zlo. A Ljubav i Mržnja, te Dobro i Zlo su generalne i vječne kategorije i nemaju ništa zajedničko s nekim političkim
pokretom ili ideološkom usmjerenošću. Kao što su dan i noć vječni i
nemaju nikakve veze sa politikom.
Ako se sa najvišeg državnog mjesta poziva na izbacivanje križeva iz
javnih prostora, to pokazuje da u toj državi do kraja ne vlada
sloboda, prvenstveno ne ona vjerska i da to državno uređenje nije do kraja sačinjeno po mjeri 95% kršćanskog stanovništva u slučaju
Hrvatske, koje prihvaća križ i po njemu pokušava živjeti.
Jednako tako, ako ne još i gore, bila bi naredba vlasti da se križevi
postave u sve javne prostore, institucije vlasti i slično. Križ
simbolizira misterij žrtve za ljubav čovjeka, zato se križu ne može
naređivati gdje će biti postavljen, jer njega postavlja Ljubav, a
skida ga Mržnja.

Iz jednostavnog razloga što Križ nije moguće pobijediti. To nije
uspjelo brojnim diktatorima i zločincima poput Dioklecijana, Napoleona, Lenjina, Staljina, Broza, kao ni Narodnoj (komunističkoj) fronti Španjolske kada su javno organizirali streljanje križeva i raspela po gradskim trgovima, i sl. Skoro dvije tisuće godina postojanja Križa, svakome, iti malo razumnom čovjeku pokazuje - da Križ nije moguće pobijediti.

Zato svaki napad na Križ je sulud jer je to napad na Ljubav, koju
ljudi nose u svojim srcima. Ljubav se može pobijediti samo još većom ljubavlju, a nikako nasiljem i mržnjom. Svaka politika, osim politike Dobra je pred Križem nemoćna. A Krist je najveća Ljubav koja je do sada u povijesti poznata. Mrze ga i ne prihvaćaju oni koji ga nisu upoznali, ili se nisu potrudili upoznati ga.

Zato oni koji javno pozivaju na izbacivanje križeva iz javnih
prostora, gdje nisu ni unešeni po nečijoj naredbi, a najmanje po
naredbi vlasti, pokazuje da takva osoba u sebi samoj nema izgrađene duhovne vrijednosti, i da zapravo ne zna i sama što govori, a još manje što u javnosti znače njezine nebulozne izjave o križu. To posebno bolno osjeća cijela Hrvatska iz dva razloga. Prvi je svakako što je Katolička crkva u Hrvata, neusporedivo najzaslužija za kakav takav opstanak ovog naroda na njegovome tlu, a druga je što su naši branitelji u Domovinskom ratu nosili krunice s križem oko svojih vratova - i sada njihov vrhovni zapovijednik u miru naređuje da se križevi izbace iz javnih prostora.

Za nešto više od dvadesetak godina, točnije 2033.g napunit će se ravno dvije tisuće godina od razapinjanja Krista na križ na Golgoti. I dogodit će se da će te godine po čitavom svijetu na brdima i
uzvisinama biti postavljeno na tisuće križeva i to vrlo velikih. Kao
što su jednako tako i brojni križevi postavljeni i 1933. g.

In hoc signo vinces - i ti naša Hrvatska! I zato ti je krajnji čas da
na ovim predstojećim predsjedničkim izborima izabereš kršćanskog
vladara, da se vratiš tradiciji hrvatske srednovjekovne države, kada
su naši odreda časni kneževi i kraljevi isticali da su - katolički
vladari. A jednako tako kasnije i naši časni banovi. I na kraj pameti
im nije padalo da naređuju izbacivanje križeva, već su stalno isticali
da se bore - za krst časni i slobodu zlatnu!
Mile Prpa
Još link na ovu temu

Živu zakopanu djecu Isus spasio !

Jedan je musliman u Egiptu ubio svoju ženu zbog toga što je čitala Bibliju. Pokopao ju je sa njihovom tek rođenom bebom i osmogodišnjom kćerkom. Djevojčice su zakopane žive! Tada je prijavio policiji kako je ujak ubio djecu. 15 dana kasnije umro je jedan član te iste obitelji. Kada su ga išli pokopati, pronašli su dvije djevojčice u pijesku – ŽIVE! Čitava zemlja je izvan sebe zbog svega ovog. Čovjek koji je ubio svoju ženu i zakopao kćeri bit će pogubljen...
Stariju djevojčicu su upitali kako je uspjela preživjeti. Ona je odgovorila: „Svaki dan nam je dolazio muškarac u sjajnoj bijeloj odjeći. Imao je rane na rukama. Rane su krvarile. On nas je hranio. On je također probudio moju mamu kako bi mogla dojiti moju sestru.“
Intervju s njom prikazan je na egipatskoj nacionalnoj televiziji. Intervju je vodila muslimanka obavijena velom.
Ona je rekla na televiziji: „No nije mogao biti nitko drugi doli sam Isus, jer nitko drugi ne čini ovakve stvari!“ Muslimani vjeruju kako bi Isa (Isus) učinio ovako nešto. Ali rane znače da je on zaista bio razapet, a također je jasno i da je živ. Također je jasno da dijete nije moglo izmisliti priču poput ove i da nije bilo drugog načina da ova djeca prežive osim istinskog čuda... Pred muslimanskim vođama je teško vrijeme odluke kako da se postave prema svemu. A popularnost filma Pasija ne ide im na ruku!
Budući da je Egipat obrazovni i medijski centar Srednjeg Istoka, vijest će se ubrzo raširiti. Krist još uvijek okreće svijet naglavce!

PS: Ovu je vijest objavio portal FRAMA Posušje koji uređiva fra Mario Knezović

Poruka biskupa nakon trogodišnje duhovne obnove obitelji

Poruku naših biskupa nakon tri godine duhovne obnove obitelji u Bosni i Hercegovini objavljujemo na ovom linku

Papina poslanica za korizmu

U povodu korizme 2009.godine Sveti otac Benedikt XVI uputio je korizmenu poslanicu katoličkim vjernicima. Ovdje je donosimo u cjelosti

ZAŠTO NEDJELJOM I BLAGDANOM BITI NA MISI

Koliko god sunce ima zraka, i more svojih kapljica,
Koliko god nebo ima zvijezda i zelena šuma lišća,

Koliko god voćka ima cvjetova i zelena livada travki

Još više sveta misa ima milosti.

(Sv. Bruno)

Gledajući kako vjernici olako propuštaju nedjeljnu i blagdansku misu razmišljam zašto to čine ili bolje rečeno zašto propuštaju to učiniti. Zašto svaki od njih zna sto i jedan razlog zašto ne poći na misu a ne zna jedan dobri zašto poći. Mislim da je neznanje o sv. misi glavni razlog. Uz sve to što ponekada dođu na misu, plate za misu, uz sve to što su godinama išli na vjeronauk ja mislim da takvi ne znaju što je misa i koje dobro propuštaju ne dolazeći na misu. Vjerujem da takvi stoje pred misom kao pred planinom koja je puna zlata a oni ne znaju za to i naravno ne znaju kako doći do toga bogatstva. I tako, dok neki ne idu na misu jer ne znaju što je misa, neki idu na misu i ne misle tko ih tamo čeka i tko im govori i čija se žrtva prikazuje za njih i njihovu nakanu. Neki se i priče ste a da i ne znaju da je to isti Isus i u pričesti i na misi, isti Isus po kojem je svijet stvoren, koji se rodio čovjekom u Betlehemu, koji je liječio bolesne, uskrsavao mrtve, koji je na križu i posljednju kap svoje krvi prolio za nas. Isti Isus pred kojeg ćemo svi doći i dati račun o upravljanju sa životom kojeg smo od njega dobili. Znao je Isus dobro nas i što nam treba i koliko nam je on potreban.

Znao je da, bez njega i njegove pomoći ne ćemo moći postići spasenje. Znao je da je naša ljudska narav grijehom ranjena, sklona zlu. Znao je moć sotone. Znao je za utjecaj zlih i pokvarenih ljudi. Zato je ustanovio sv. misu, na Veliki četvrtak, po kojoj će on sam biti s nama, po kojoj ćemo kao iz sefa uzimati dragocijenosti i lijek - plodove njegove muke, smrti na križu i uskrsnuća. Jer misa je najbolje sredstvo da se zaštitimo od svakoga zla. Najbolji način da od Boga isprosimo svako dobro. Iz nje kao iz izvora teče rijeka milosti po kojoj se s najvećim uspjehom postiže naše posvećenje i proslava Boga.

Zlatno pravilo kršćana u prvim stoljećima bilo je nedjeljno okupljanje na misama. Prve mise govorile su se u privatnim kućama. Za vrijeme rimskih progona kršćani su se tajno sastajali u katakombama i slavili misu riskirajući život. Poslije 313 godine kad su prestali progoni i kršćani dobili slobodu počele su se graditi crkve kao mjesta okupljanja kršćana i slavljenja svete mise.

Kad su jednom od najvećih njemačkih teologa i teologa uopće, K.
Rahneru, rekli kako sve više Njemaca ne ide na misu, otpadaju od Crkve, on je rekao: "Kad bi i posljednji Njemac napustio Isusa i sv. misu ja to ne bih učinio jer jedino on je život i mir."

ŠTO JE SVETA MISA?

Ljudi su oduvijek ne samo vjerovali nego i prinosili žrtve Bogu.
Prema arheološkim nalazima i analizama najstarijih ostataka razumnog čovjeka nalaze se i tragovi žrtava koje je čovjek prikazivao Bogu. Prvi svećenici bili su ujedno i vladari plemena ili naroda. Kasnije se odjelila svećenička služba od upravne vlasti. Na prvim stranicama sv. Pisma čitamo kako su djeca prvih ljudi Kajin i Abel, prinosili Bogu žrtve. Abel kao pastir prinosi prvine svoga stada a Kajin kao zemljoradnik plodove zemlje. Noa poslije potopa prinosi Bogu žrtvu u znak zahvalnosti što je spasio njega i njegovu obitelj. Job prinosi žrtvu Bogu zbog grijeha svoje djece. Židovski junak Juda Makabejac prinosi žrtve za duše poginulih vojnika. Josip i Marija četrdeset dana poslije Isusova rođenja prikazuju ga u hramu i prinose žrtvu Gospodinu. I ne samo u starom Božjem narodu - Izraelu, nego svugdje po svijetu ljudi su prinosili Bogu žrtve paljenice, ljevanice, pričesnice, okajnice, zahvalnice i pomirnice, jer čovjekov život i sve što ima i što ga okružuje dar je od Boga. Bog je sve stvorio odatle i dužnost da ga priznajemo svojim gospodarom i da mu
budemo zahvalni. Svojim grijesima Boga vrijeđamo, zaslužujemo smrt i pakao od kojega nas jedino Bog može spasiti. I odatle običaj kod svih naroda i vjera žrtvovati Bogu tijela životinja i plodova ruku svojih da ona umru i izgore umjesto čovjeka. A kako je uvreda čovjekova grijehom, uvreda neizmjernom Bogu, traži se i neizmjerna cijena koju može samo Bog dati. Zato Bog postaje čovjekom i kao svemogući Bog i pravi čovjek prinosi sebe na križu za žrtvu, kao cijenu za naše grjehe i naše spasenje. I jer je to žrtva Isusova, žrtva pravog Boga i pravog čovjeka, ona ima neizmjernu cijenu. Ona otvara pristup prijestolju Božjem, odakle Otac nebeski dijeli milosti. Zato se na misi zahvaljuje Bogu što je za nas učinio i moli. Moli za žive i mrtve, vjernike i nevjernike, dobre i zle jer Isus je jedini posrednik između Boga i čovjeka. Ona je najbolji način na koji je moguće slaviti Boga, zaštititi se od zla i izmoliti svako dobro. Misa je naš susret s Kristom koji se žrtvuje za nas, koji nas uči žrtvovati se za druge i koji nas hrani kruhom svoga tijela i svoje riječi.
I danas se traži od nas da prikazujemo Bogu žrtve nedjeljom i blagdanom. Traži to Božja zapovijed Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji i Crkvena zapovijed 5vetkuj zapovjedne blagdane i slušaj pobožno svetu misu. A žrtva koja je Bogu mila i koja nadmašuje sve žrtve, životinja i plodova zemlje, to je sveta misa. Svaka misa je posadašnjenje Kristove muke i smrti na križu. Ista je žrtva Kristova na križu i na misi. Samo što je ona bila krvna a ova sakramentalna. Isti Krist i ista vrijednost. I jer je Isus u svakoj misi onaj pravi svećenik koji prinosi sebe kao žrtvu Ocu za nas i za spasenje svijeta. Vrijednost mise ne ovisi o onome tko je govori, jednako je vrijedna misa pape ili biskupa ili zadnjeg svećenika u crkvi. Njezina vrijednost je neizmjerna, a novac koji se daje za misu to je cijena za uslugu svećeniku koji govori misu.

USTANOVA SVETE MISE

Kao što je sunce najljepše kad zalazi, a umjetnici to žele ovjekovječiti na platnu, u slici ili u stihu, tako i Isusov najljepši izraz ljubavi prema nama bio je pred njegovu smrt, na Posljednjoj večeri koju je Isus ovjekovječio ustanovivši svetu misu. Tu je u Božanskoj ljubavi odlučio da preko nje bude uvijek s nama ovdje na zemlji. Cijeli njegov život bio je priprema za taj veliki događaj. To je bilo na Veliki četvrtak, trideset treće godine poslije Isusova rođenja. On je tada rekao prvu misu na kojoj je prvi put pretvorio kruh u svoje tijelo, a vino u svoju krv i apostolima dao tu vlast i zapovijed “Ovo činite meni na spomen”. Dakle ljubav prema nama i našemu spasenju potakla ga je na Veliki četvrtak da ustanovi sv. misu i sakramenat svećeničkog reda. U misi on će trajno obnavljati svoju krvnu žrtvu na križu na nekrvni način i uvijek iznova se posve darivati. Po utjelovljenju bio je s nama ljudima u liku čovjeka, a od Posljednje večere s nama je po svetoj misi (Euharistiji) kao znakom njegove nove prisutnosti među nama. S pravom je rekao sveti Augustin: "da Bog nije mogao više dati premda je svemoguć, da nije znao više dati, premda je premudar, da nije imao više dati, premda je neizmjerno bogat kad nam je dao i ostavio sv. misu".

PLODOVI MISE

Crkva nas uči da su plodovi mise:

1. Postajemo jedno s Isusom, jer sam Isus je rekao: "Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv ostaje u meni i ja u njemu".

2. Ono što tjelesna hrana čini za naš tjelesni život to čini ova nebeska

hrana za naš duhovni život.

3. Povećava milost posvetnu.

4. Popravlja i dotjeruje naš duhovni život i čisti od malih grijeha.

5. Jamči nam sretan vječni život i sretno tjelesno uskrsnuće. Isus je rekao: "Tko blaguje moje tijelo ima život vječni i ja ću ga uskrisiti na sudnji dan".

KAD SMO DUŽNI POĆI NA MISU?

Na misi smo dužni biti na zapovjedne blagdane a zapovjedni blagdani su: Božić, Tjelovo, Velika Gospa, Svi Sveti, zaštitnik župe i svaka nedjelja u godini. Koliko je važno da te dane ne radimo teške fizičke poslove, da se odmaramo, zabavljamo uz ples, nogomet, televiziju, da obučemo blagdansku odjeću, da imamo bogatiji stol, još važnije je da u te dane sudjelujemo na svetoj misi. Bez mise oni gube smisao. U to nas uvjerava na slikovit način jedna afrička basna koja govori o tome kako su životinje bile zavidne ljudima što imaju blagdane, a one nemaju pa su se jednoga dana sastale sve životinje svijeta da i one uvedu blagdane. "- Ali što je bitno za blagdane?" - pitao je medo. Paun reče: "Bitno je lijepo se dotjerati i što ljepše izgledati". Svinja reče: "Glavno je dobro jesti i piti". Magarac je rekao: "Bitno je za blagdane ništa ne raditi i izležavati se". I sve ove želje iznijele su životinje Velikom Duhu na odobrenje. Veliki Duh im je dao sve što su tražili ali blagdana nemaju. Crnci se smiju glupim životinjama i kažu: "Baš su glupe te životinje? Ne znaju da one ne mogu imati pravih blagdana, jer ne umiju razgovarati s Velikim Duhom".
Dužni smo biti na svetoj misi dušom i tijelom. Dakle nije dovoljno slušati misu preko radija i televizije. Na svetoj misi treba biti pobožan to znači da si tu radi Boga a ne zbog lijepog pjevanja, sviranja, da čuješ glasovitog propovjednika, da razgledaš umjetnička djela ili zbog društva za razgovor. Na misu se ide pristojno odjeven u odjeći s rukavima, pokrivenih leđa i prsa, ne u kratkim hlačama ni u kratkim suknjama i s ugašenim mobitelom. Ako se i služba obavlja izvan crkve treba se ponašati kao i u crkvi.
Od ove dužnost ići nedjeljom i blagdanom na misu ispričava nas: fizička ili moralna nemogućnosti to jest ako smo na mjestu gdje nema svećenika ni mise ili ako smo bolesni i ne možemo doći na misu. Nitko od nas ne traži nemoguće stvari pa ni Bog. Ako prijeti kakva šteta ili zlo tebi ili bližnjemu i da se to spriječi ne griješimo ako ne dođemo na misu. Od ove dužnosti ispričava nas pomoć i njega bolesnika i briga oko nejaka djeteta i ako se rade takvi poslovi koji se ne smiju prekidati.

ZAKLJUČAK

Kršćanin koji shvati što je misa ne samo da neće propustiti misu nedjeljom i blagdanom nego će na misu dolaziti i radnim danom kad to može. Kad čovjek izgubi interes za misu i svetu Pričest znak je to njegove duhovne bolesti i moralne klonulosti. Kao što je znak da je čovjek na smrt bolestan, kad odbija hranu i piće, i ako duže vrijeme odbija hranu umrijet će, tako će duhovno umrijet tko ne ide na misu i ne blaguje tjela Kristova barem jednom godišnje o Božiću i Uskrsu. Kad je Krist u nama rekao je sv. Ćiril Aleksandriski "On kroti naše buntovno tijelo, učvršćuje pobožnost, guši u duši strasti, ozdravlja bolesti, podiže i oživljuje klonula srca i kao dobri pastir koji je dao život za nas podiže nas od svakoga pada" Dakle u misi ćemo naći život, snagu, potporu, lijek, sreću, mir i vječno blaženstvo. Ona je bila snaga našim djedovima i bakarna, našim očevima i majkama neka bude i naša.

Sv. Ivan Vianey uvijek je opominjao vjernike: "Nedjelja je dan Gospodnji. Bog je od sedam dana u tjednu zadržao za sebe samo jedan. Zašto prisvajate ono što nije vaše? Znajte da ukradeno blago ne donosi koristi. Od dana kojeg Bogu ukradete, nećete imati nikakve koristi. Poznajem dvije riječi koje dovode čovjeka do prosjačkog štapa: krađa i nedjeljni rad. Propovjedao je jedan svećenik kako je posjetio jednog automehaničara u svojoj župi, koji je radio i nedjeljom, i reče mu: "Došao mi je neki dan čovjek koji se žalio da ne može preživjeti on i njegova obitelj, da mu pomognem. Izvadio sam iz ladice u stolu novac. Imao sam 1200 DM. Dao sam mu 1000 DM a za sebe sam ostavio 200 DM. I zamisli, poslije je provalio u župnu kuću i ukrao onih 200 DM". Automehaničar mu reče: "Naučio bih ga ja pameti. Uhvatio bih ga, oduzeo mu ono što sam mu dao i ono što je ukrao, premlatio ga da se opameti da mu više nikada takvo što ne padne na pamet". "Dragi prijatelju, ti se ponašaš kao taj lopov" odgovori mu župnik" Bog ti je dao šest dana da radiš a jedan ostavio za sebe i ti mu eto oduzimaš i taj jedan dan". Netko je pametno rekao: "Tko za Boga ne nalazi vremena nedjeljom, za toga ni Bog neće imati vremena na dan njegove smrti".

KORIŠTENA LITERATURA:

Robert De Gourmont; Što je sv. misa; Đakovo, 2000.
Dobri pastir: kalendar za god. 1976.,
Sarajevo, 1975.
Katekizam za katoličku crkvu, HBK, Zagreb, 1994.